Naši gradovi, koji su prerasli u betonske staze i parkinge po meri kola, odavno su prestali da budu gradovi po meri čoveka. U našim gradovima ima sve manje zelenila. Ljudi seku drveće u svojim dvorištima zato što ono, za razliku od betona, mora da se održava, i zato što sa njega pada lišće prljajući njihove automobile koji stoje parkirani u dvorištu, na ulicama, na trotoarima, po nepropisnim mestima… Stoje tu, jer su ionako veći deo vremena neupotrebljeni.
Po nekim estetskim teorijama, lepo je ono što ima funkciju, a ružno ono što je nema. Šta bi tek trebalo reći sa stanovišta organizacije i ekonomije, ako imamo u vidu da nam naši automobili služe 15 minuta dnevno, a da ostatak vremena zauzimaju veliki deo našeg životnog prostora.
Da li su naši gradovi - gradovi? Da li su uopšte naši.
I dok mi po inerciji očekujemo da se neko drugi (neko od gore) pozabavi takvim problemima, ne shvatajući da su veliki planski projekti uglavnom prokazani kao pomoćno sredstvo totalitarnih režima i sličnih babaroga (a osim toga i neostvarivi u igrokazu suprostavljenih interesa, gde naš, interes malog čoveka, može da prođe samo kroz slučajni splet okolnosti), u dalekoj Severnoj Americi, ljudi se organizuju i udružuju oko projekata koji će njihov životni prostor učiniti životnijim:
pr.#1: http://www.spontaneousinterventions.org/project/depave
pr.#2: http://www.spontaneousinterventions.org/project/guerrilla-gardening
pr.#3: http://www.spontaneousinterventions.org/project/parklets
No comments:
Post a Comment